Prvi je na balkanskim prostorima „ujedinio” tradicionalni instrument i toliko popularne „starke”. Prvi je „ujedinio” trubu sa klavijaturama, bubnjem, perkusijama, gitarom i bas-gitarom, formiranjem „Big Benda” koji godinama „žari i pali” na scenama širom svijeta. Dejan Petrović, sin poznatog srpskog trubača Miće Petrovića, zaista ima karijeru na koju može da bude ponosan. Iako ga život nije mazio, Dejan je još od malih nogu, vođen znatiželjom i talentom, odlučio da „zaroni” u muzički svijet i od svog imena napravi brend koji je prepoznatljiv u svijetu.
Još nije ni pošao u školu kada je po prvi put nastupao pred publikom, već sa 12 godina imao je svoj prvi orkestar, a u 16. godini, kada je ostao bez oca, uz podršku brata Darka i drugih članova benda počeo je da osvaja nagrade na takmičenjima. Onu najvažniju – „Majstorsko pismo” – osvojio je 2006, u svojoj 21. godini, a četiri godine kasnije i prestižno priznanje „Prva truba svijeta”.
U razgovoru za „Dan” Dejan Petrović sumira događaje iz 2017. godine, najavljuje novi album, prisjeća se najznačajnijih događaja iz bogate karijere i otkriva kako su slavne ličnosti iz svjetskog šou-biznisa reagovale na njegovo muzičko umijeće.
- Odlazeća 2017. bila je veoma uzbudljiva godina, dosta lijepih stvari mi se dogodilo kako na privatnom tako i na poslovnom planu, ali vjerovatno ću je pamtiti po jednom ne tako lijepom događaju koji je ipak imao srećan ishod – kaže Dejan Petrović za „Dan”. - Konkretno, početkom avgusta doživio sam tešku saobraćajnu nezgodu iz koje sam, hvala Bogu, izašao bez ogrebotine. A, gledajući šta se desilo, teško bi se reklo da se takav udes može preživjeti. Takve stvari nekako osvijeste čovjeka, podsjete nas koliko smo mali i prolazni u ovom vremenu i koliko bi trebalo da budemo zahvalni za svaki novi dan i ono što imamo u životu. U 2018. i svakoj narednoj nadam se zdravlju, ljubavi i svim onim vrijednostima koje nas čine ljudima, jer jedino tako možemo napredovati u bilo kom pogledu.
Proslavili ste srpsku trubu u svijetu. Na kom kontinentu još niste nastupali, a koji koncert pamtite kao najbolji?
– Nastupali smo po raznim zemljama u svijetu, ali ipak nam fali više od pola kontinenata na kojima nismo nastupali. Mogu reći da smo Evropu prošli uzduž i poprijeko, i zakoračili u Aziju i Sjevernu Ameriku. Za Australiju je bilo mnogo ponuda u proteklih pet-šest godina, ali nikako da dođe do realizacije. Slično je i za Južnu Ameriku, ali otom-potom. Sve u svoje vrijeme… Kad je riječ o koncertima, stvarno je teško izdvojiti jedan i reći da je najbolji. Sve ih pamtim po nečemu specifičnom i svaki je bio dobar na svoj način. Prošle godine na festivalu „Panonica” u Poljskoj vladala je neopisiva sinergija između nas i publike kakvu ne bih mogao da opišem. Imao sam utisak da svi dišu sa mnom i da osjećaju svaki ton isto kao i ja. Prelijepi utisci i nevjerovatan osjećaj... Osjećao sam se kao da mogu da poletim poslije nastupa. To je zapravo ono što nas pokreće, inspiriše i čini da još više volimo to što radimo.
Uspjeli ste da spojite tradiciju sa zahtjevima modernog vremena. Da li je to jedini način da truba kao instrument opstane na sceni, a ne samo na privatnim veseljima koja su bez trubača u Srbiji nezamisliva?
– Mislim da ne mora da znači da je to jedini način, truba bi svakako opstala na sceni kao i do sada, ali to je neki put gdje smo se moj bend i ja pronašli i uspjeli da približimo tradiciju, odnosno da izvornu muziku predstavimo na neki malo drugačiji način. Ispostavilo se da to ne godi samo ljudima iz našeg regiona, već i publici širom svijeta.
Na sceni ste od šeste godine života. Koliko vremena dnevno provodite vježbajući i da li ste, kao i većina umjetnika, imali krize i željeli da „okačite trubu o klin” ili je Vaš život bez ovog instrumenta nezamisliv?
- I jedno i drugo. Mislim da većina umjetnika u svojoj karijeri doživi te krizne trenutke, najčešće zbog nekih sporednih stvari koje i nemaju toliko veze sa umjetnošću, ali umjetnost zavisi od njih, ti trenuci brzo prođu i shvatite ono drugo – u mom slučaju, da je život bez ovog instrumenta nezamisliv. Kad je riječ o vježbanju, nemam neku određenu satnicu. Češće vježbam sa bendom nego sam, i to uvijek kada nam nastupi i putovanja dozvoljavaju.
Koliko Vam je bilo važno da dobijete „Majstorsko pismo” i nagradu „Prva truba svijeta”? Da li su Vam te nagrade dale „vjetar u leđa” ili su Vam natovarile još veću odgovornost da ostanete najbolji u svom poslu?
– Možda će zvučati neskromno, ali sada kada se osvrnem i pogledam malo iz daljine na učešća na takmičenju, mogu reći da sam zaista ponosan na sebe i svoj orkestar. To kažem jer nam je uvijek jedina bitna stvar bila da na takmičenju damo sve od sebe i da sve što sviramo odsviramo na najbolji mogući način. Svaka nagrada prija, ali one nikad nisu bile ono čemu smo težili. To jednostavno samo dođe. Baš poslije osvojenih ovih nagrada koje ste pomenuli sam i odustao od takmičenja. Naravno da je to vjetar u leđa, ali to je samo jedan tas na vagi. Uvijek postoji i druga strana koja nosi odgovornost i način na koji opravdavamo osvojena priznanja.
Ove godine ostali smo bez Fejata Sejdića. Kako ste doživjeli njegov odlazak i po čemu ćete pamtiti Fejata?
- Fejat Sejdić je bio jedan od predstavnika generacije mog pokojnog oca i čovjek koji je takođe postavljao standarde u onome što je radio. Bio je i ostao sinonim za trubačku muziku južne Srbije. Iako je njegov odlazak bio očekivan, što zbog godina, što zbog bolesti, vjerujem da su sve kolege, poput mene, osjetile to kao gubitak nekog svog, veoma bliskog. Svima je jasno da nema više takvih trubača. Ne radi se toliko o umijeću u muziciranju, što mu takođe nije manjkalo, ali sve je manje takvih ljudi, sa takvom ličnošću i harizmom. Legende odlaze u legendu…
Kad uporedite svoje sviranje sa sviranjem Vašeg pokojnog oca, koliko ima sličnosti u maniru, doživljaju, tehnici?
- Mnogo ljudi mi je reklo da sviram slično kao moj otac. Iako nekima od njih vjerujem, razumijem način na koji mi objasne i uviđam sličnost, ipak mislim da niko ne može da svira tako…
Gdje je napravljena truba na kojoj svirate? I da li je ona „instrument za cio život” ili je mijenjate? Na osnovu čega procjenjujete da li je truba dobra?
- Truba koju trenutno sviram napravljena je u Americi. Kažem trenutno, jer nije jedina koju sam svirao, i vjerovatno ću ih svirati još, ali svaka od njih može biti „instrument za cio život”. To je dobra stvar kod muzičkih instrumenata – koliko god da ih imate, svaki od njih uvijek možete svirati. Naravno, važne su i dobre mehaničke funkcije, ali pri izboru instrumenta najviše se radi o osjećaju i onome što vam odgovara. Najbitniji dio je odgovarajući usnik, a kasnije ide eksperimentisanje sa zvukom, bojom tona…
Svirali ste pred mnogim svjetski poznatim ličnostima. Čija reakcija je bila za pamćenje, a pred kim biste voljeli da nastupate a još niste imali prilike?
– Iskreno, nemam neku određenu želju vezanu za to pred kim bih volio da nastupam, ali pamtim dosta reakcija, nekih manje ili više poznatih ljudi koji su nas slušali. Ipak mi se čini da su najjače utiske ostavili Maradona i Armand Asante, jer su me na neki način iznenadili svojim postupcima. Asante je prvi put poslije snimanja filma „Mambo Kings” otpjevao pjesmu „Beautiful Maria of my soul” poslije 20 godina, i to baš u pratnji mog benda… A kad je riječ o Maradoni, iako su nam donekle bili poznati i njegov temperament i njegova energija, pokazao je nevjerovatnu ljubav prema muzici. Nije prestajao da igra nijednog trenutka dok smo svirali.
Da li Vaša kćerka Jovana pokazuje interesovanje da naslijedi muzičku tradiciju porodice Petrović?
– Jovana pokazuje interesovanje za muziku, ali sa kojim instrumentom to ćemo vidjeti. Ide u muzičku školu, svira klavir trenutno i ima talenat, to znam. E sad, sve ostalo je na njoj. Ne bih je nikad forsirao da radi nešto što ona ne bi željela, jer muzike nema bez ljubavi. Njoj ostavljam izbor kad bude dovoljno zrela da odluči, pa ćemo vidjeti šta će biti…
Sarađivali ste sa mnogim muzičkim zvijezdama sa ovih prostora - od Cece, preko braće Matić, do Čole koji se veoma pohvalno izrazio o Vama. Ko je od naših pjevača najveći laf, a ko je najzahtjevniji kad je saradnja u pitanju?
- Imam samo riječi hvale za svakog od njih. S kim god smo sarađivali imali smo sjajan, kako prijateljski tako i profesionalni odnos.
Kad će novi album i kad nam dolazite u Crnu Goru?
- Ovih dana snimili smo dva spota za nove/stare pjesme. Novi album se uvijek „krčka”, ali odlučili smo da ipak izbacimo par singlova nekih obrada starih pjesama u novim aranžmanima, a polovinom 2018. vjerovatno i cio album. U Crnoj Gori se vidimo već 2. januara, kada nastupamo u Petrovcu.
Snežana Moldovan
Foto: Milan Bogojević
Vizionar Kusturica
Da nije bilo Profesora i nastupa na „Kustendrofu”, kako bi izgledala Vaša karijera? Da li biste odustali od takmičenja na Saboru trubača?
- Ne znam, nikad nisam razmišljao o tome… Neizmjerna je čast samo poznavati i živjeti u istom vremenu sa takvim čovjekom kao što je Emir Kusturica. Činjenica je da je od Kustendorfa nekako krenulo zahuktavanje, ali i da nije sve tako bilo, mislim da bi se ipak našao neki put koji bi vodio do istog cilja. Kad je riječ o Saboru trubača, i tu mi važi ono: „I kad bih opet, ja isto bi’ sve”. Odustao bih od takmičenja jedino na način na koji sam to učinio 2010. godine.
Crna Gora naš teren
Koji nastup u Crnoj Gori Vam je ostao u sjećanju?
– Svi naši nastupi u Crnoj Gori bili su odlični, dobro prihvaćeni i svi su mi ostali u lijepom sjećanju, počevši od „Lejk festa” u Nikšiću gdje smo nastupali dva puta, preko nastupa na trgovima u Pljevljima, Baru, Herceg Novom na Danima mimoze, Tivtu..., sve do „Top Hila”, „Maksimusa” i drugih klubova na primorju. Svaki od ovih nastupa je bio poseban na neki svoj način i sa svakog nosim prelijepe utiske.